Od saveznika do neprijatelja
eliki pozdrav dragi čitaoci, vaš najdraži dark web babuka is back. Neki dan sam nabavio knjigu “Doppelganger” od legendarne Naomi Klein. Ista autorica nam je prije puno godina sa knjigom “No logo” otkrila kako veliki brendovi iskorištavaju dječiju radnu snagu u zemljama istoka, i na koji način koriste sportiste, muzičare i ljude iz kulture kako bi povećali profit. Neću lagati, “No logo” mi je bila upozorenje, ali sam je znao i koristiti kada bih sarađivao sa velikim firmama. Zbog nedostatka institucionalne pomoći, uvijek smo bili primorani na kompromise sa komercijalnim partnerima. Uvijek je bolje učiti na tuđim greškama, tako da je “No logo” bila poučna i inspirativna knjiga.
Drugi legendarni naslov iste autorice bio je poznati “Shock doctrine”: knjiga koja detaljno razotkriva kako države koriste krize za nove legislative i nezakoniti profit. Jedan od najslikovitijih primjera su nedavne korona mjere kada su države (pod izgovorom pandemije) suspendirale redovne procedure i tendere za nabavku medicinske opreme i na taj način omogućile bogaćenje firmama bliskim vlastima. Građani se ne bune od straha nepoznate bolesti, respiratori nam trebaju hitno, i tada nije problem poslovati mimo zakona. Slično kao što bi Rimljani suspendovali demokratiju u trenutku rata i nemira, a onda odugovlačili sa ukidanjem “kriznih mjera”. Zbog njenog istraživačkog novinarstva, Naomi Klein je jako cijenjena i važi za jednu od najboljih autorica. A prodaja njenih knjiga dodatno potvrđuje to.
U njenoj zadnjoj knjizi “Doppelganger”, autorica se također prisjeća korona pandemije i opisuje pomalo komične situacije koje je doživjela sa svojom dublericom Naomi Wolf. Gospođa Wolf je također autorica, aktivistkinja i feministkinja, i pored toga što nosi isto ime kao gospođa Klein, dosta i fizički liči na njenu kolegicu. Sve kreće sa slučajnim zamjenama od strane medija, da bi se situacija zakomplikovala kada Naomi Wolf naglo mijenja stranu, i od jedne ljevičarske aktivistkinje prelazi u tabor desničara. Promjena koja je naravno inspirisana raznim korona teorijama, antivakserskim pokretom i restriktivnim mjerama. Naomi Klein analizira i sa čuđenjem prati promjenu kolegice i pokušava utvrditi: kako je došlo do te promjene i šta ju je uzrokovalo!? Naomi Wolf sigurno nije jedina osoba koja je prošla “transformaciju” i vjerujem da smo svi u krugu prijatelja imali osobu koja je bila skeptična prema pandemiji. Svi smo se u jednom trenutku zapitali da li su sve te mjere nužne, čitali članke, gledali videe i slali jedni drugima linkove autora koji zagovaraju drugačiji pristup. No pitanje i dalje stoji, šta se desi osobi koja učini radikalni zaokret i preko noći promijeni stranu!?
Naomi Klein daje par odgovora koje ćete pronaći u knjizi, a ja ću ovdje ponuditi svoje skromno mišljenje. Jedan od glavnih problema koji je posebno izražen u Americi, a kasnije se prelio i na Evropu, je podjela društva i isključivost. Nedostatak prostora za dijalog i instant odbacivanje ljudi sa kojima se ne slažemo, pa čak i ako su oni dio sopstvene struje. Nema veze što se slažemo u devedeset posto pitanja, ako ne idete do kraja, niste dio nas. To je posebno vidljivo sa pojavom cancel culture i u lijevim političarskim krugovima. Nikakva kritika i sugestije nisu dozvoljene, a ljudi koji bi se usudili nešto reći bivaju opečaćeni kao desničari. Kritika je dozvoljena, ali samo dok kritikujemo drugu stranu. Na taj način je došlo do rasula i podjela, a neke tradicionalno ljevičarske politike su preuzete od desnice. Najbolji primjer je nedavna izjava Donalda Trumpa koji želi smanjiti cijene medikamenata. Politika koju je godinama zastupao Bernie Sanders.
Naomi Klein, u jednom poglavlju, priznaje da je i sama podlegla toj klimi. Prvobitne vijesti o koroni su bile da se virus pojavio na jednoj od pijaca u Wuhanu. Kasnije se proširila vijest da je virus ipak iscurio iz laboratorija. Iako je ta informacija kasnije potvrđena, Naomi Klein je dugo odbijala o tome pisati kako ne bi zvučala kao njena Doppelgangerica. Autocenzura je došla iz straha da ne bude svrstana među teoretičare zavjera.
Slične dileme prolazimo svi. Možda je ipak bolje prešutjeti nego biti odbačen. Jer napadi i osuda nisu ugodni. To sam osjetio više puta na svojoj koži, a najviše možda kada je izašao Identitet. Iako u pjesmi nema desničarske ideologije, vidio sam takve komentare. Moj tekst je bio vrsta odbrambenog mehanizma i nastojao sam da iskažem ponos na svoj vjerski, bosanski/bošnjački, i svaki drugi identitet, kao i da ukažem na licemjerje koje je bilo vidljivo po pitanju migranata. Odjednom se Frenkie radikalizirao. Sve što sam do tada radio i govorio postaje nebitno, jer kada počneš da kritikuješ ljude u sopstvenim redovima, onda si prekoračio crvenu liniju. Pjesme poput “Gori” i “Pismo Milanu” kao da je pisala druga osoba. Umjesto da vodimo otvoreni dijalog o ovim temama, mnogi biraju da budu isključivi i da ućutkuju neistomišljenike. Iz straha da ne zvučimo kao “oni drugi” i kako nas naši ne bi odbacili, pregrizemo jezik, a to dovodi do toksične atmosfere i frustracije, pa i do toga, da vam dojučerašnji saveznici postanu neprijatelji.
