Ulica, podrum i ofucani backstage…
Veliki pozdrav dragi čitaoci, vaš online babuka je nazad sa novom hit kolumnom. Ušli smo lagano u peti mjesec koji je meni posebno drag. Ne samo zato što sam rođen u maju, već zato što je u ovom mjesecu započela i moja profesionalna muzička karijera. Kao što ste vjerovatno upratili, ovog maja se bilježi dvadeseti jubilej od mog prvog albuma. Tim povodom organizujemo moju prvu samostalnu izložbu koja će detaljno prikazati kako je izgledalo moje hip hop odrastanje, a objavili smo i pjesmu “Chapters” koja opisuje nastanak mog prvijenca. Kontam da nije baš pametno i dobro biti previše nostalgičan, razmišljati o prošlosti i kako je prije sve bilo bolje, ali ovaj veliki jubilej zaslužuje da se malo vratimo “back in the day’s”.
Danas je štampa CD-ova skoro pa izumrla, i samo najtvrđi kolekcionari kupuju muziku u tom formatu. Ali 2005. kada sam objavio svoj prvi album, držati taj komad plastike u ruci je bilo kao dobiti medalju ili dići pobjednički pehar. Svi mladi muzičari maštaju o prelasku iz jednog demo u afirmisanog izvođača, a imati ugovor u izdavačkoj kući i držati u ruci svoj prvi oficijelni album je veliki milestone. To naravno nije značilo da sam preko noći postao bogat i slavan, ali ja sam to vidio kao ulazak u prvu ligu.
Čuli ste možda za izjavu da se samo prvi album piše cijeli život, dok za drugi imaš samo par mjeseci… i fakat jeste tako. Skoro sve te pjesme koje su se nakupile kroz tinejdžerske godine su završile na prvom albumu, dok drugom albumu čovjek pristupa više poslovno. Svaki novi ulazak u studio nije više toliko strašan i nema one treme kao na početku. Odjednom se pojave sumnje u to što radiš, što na prvom albumu nije bilo jer si tada mislio da je svaki tekst bomba i svaka pjesma hit. To dovodi do kalkulacija i overthinkinga, a pjesmama oduzme onaj buntovnički začin. Pjesme se nekada toliko dorađuju i ispravljaju da na kraju izgube poentu i smisao. Naučiš da je ona prva verzija ipak bolja. Hešteg Izgubljeni snovi.
U početku je sve zanimljivo i miriše kao novo auto. Daješ intervjue, nastupi, slušaoci te hvale i polahko počinješ da zarađuješ lovu. Kupiš staroj novi mobitel, uletiš para za režije i osjećaš se kao pravi muškarac. I kako koji album odmiče, muzika se sve više pretvara u posao i “moranje”, a sve je manje ljubav iz djetinjstva. Danas kada me novinari pitaju o nekim najdražim trenucima, moje misli automatski lete u te prve dane: kada nije bilo para, kada se spavalo kod jarana na kauču, kada smo svi “đuture” išli na festivale, crtali i repali. Sjetiš se putovanja kada su Horu zamalo vratili sa granice, kada je nas dvadeset kod Somera u stanu snimalo Puls podzemlja, kada smo na koncertu u Doboju puštali beatove sa PlayStation-a, i kada su Edu i mene u Tuzli uhapsili zbog grafita. Nikada se ne sjetim nekog fancy restorana, skupog hotela sa bazenom ili saunom. Uvijek je podrum, ulica i ofucani backstage. I to je dobro tako, jer đe će reper u saunu, nije to za nas!
